Moj posao nikad nije bio samo posao. Uvijek sam u njemu pronalazila i nešto više – osjećaj da činim dobro, da nekome vraćam osmijeh ili barem malo olakšavam svakodnevicu. No, postojao je i drugi sloj, onaj skriveni, tajni, koji je samo rijetkima bio poznat.
Na prvu, sve izgleda obično – bijeli zidovi, miris dezinficijensa, šalica kave na stolu. Ali ispod te svakodnevice, tinjala je moja druga strana. Ona koja je voljela igru pogleda, dvosmislene rečenice i trenutke koji graniče s nedopuštenim.
Tog dana ordinacija je bila tiha. Kava je bila topla, a moje misli sve osim profesionalne. Noge sam prebacila jedna preko druge i zamišljala kako bi bilo, barem na trenutak, prepustiti se vlastitim željama.
Na ekranu mobitela pojavila se poruka od kolegice s recepcije: "Dolazi ti pacijent. Nadam se da nisi gola i da se ne maziš."
Nasmiješila sam se. Znala je moj karakter, znala je koliko volim biti nestašna. Neki su me već zvali "naughty doktorica", a ta titula mi je, moram priznati, godila.
Lagani kucaj na vrata prekinuo je moje maštanje. "Uđite", rekla sam smireno, iako sam već osjećala laganu igru adrenalina.
Vrata su se otvorila i on je ušao. U jednostavnim bijelim kratkim hlačama i majici, izgledao je iznenađujuće privlačno. Nije bio mlad dečko, već muškarac u najboljim godinama – samouvjeren, s osmijehom koji je odavao i humor i pomalo nestašnu stranu.
Sjeo je na stolicu, promatrajući me. "Znate, jako me boli grlo", rekao je. Približila sam se, uzela instrument i zamolila ga da otvori usta. Nagnula sam se iznad njega i tada sam osjetila njegovu ruku na svom boku. Nije to bio grub dodir – bio je to lagani stisak, poziv na igru.
Naša se lica susreću pogledom. Nisam se odmaknula. Samo sam mu se nasmiješila i šapnula: "A što ako želite još nešto, osim da vam izliječim grlo?"
Njegov odgovor bio je kratak i jasan: "Želim."
U tom trenutku ordinacija je prestala biti mjesto medicine. Postala je pozornica za igru dvoje ljudi koji su željeli istražiti strast.
Polako sam skinula bijelu kutu i odložila je preko stolice. Njegove oči nisu se odvajale od mene, a svaka sekunda tog tihog promatranja bila je jednako uzbudljiva kao i dodir.
Prišao mi je i njegov dah osjetila sam na svom vratu. U meni se miješala profesionalna ozbiljnost i privatna želja da zaboravim na sve granice. Kada su se naši usni spojili, činilo se da je vrijeme stalo.
Njegove ruke bile su odlučne, ali nježne. Krenule su od ramena, preko leđa, spuštajući se do mojih bokova. Moja koža reagirala je na svaki pokret – kao da se budi, kao da traži još.
U meni je rasla želja, osjećala sam toplinu koja se širila tijelom. Poljupci su postajali dublji, strasniji. Nisam mislila na sat, na pacijente koji možda čekaju, na kolegicu koja bi mogla ući – mislila sam samo na njega i na to kako je svaki trenutak bio sve intenzivniji.
Odjeća je polako padala na pod. On je sjedio na stolici, a ja sam mu se približila, polako i samouvjereno, kao da vodim igru. Pogled mu je bio prikovan za mene, a u tom pogledu bilo je nešto što me još više uzbuđivalo – želja, ali i divljenje.
Dodirnula sam ga lagano, najprije rukom preko prsa, pa preko bedara. Njegovo tijelo reagiralo je na svaki moj pokret, a meni je to davalo još veću moć. U meni se probudila strast koja je tražila da se izrazim do kraja.
Naša tijela pronašla su svoj ritam. Nije bilo potrebe za riječima – pogledi i uzdasi govorili su dovoljno. Pokreti su postajali sve brži, sve intenzivniji, dok su mi obrazi gorjeli, a srce kucalo kao da će iskočiti.
Osjećala sam se živom, oslobođenom, potpuno prepuštenom. U toj ordinaciji, gdje sam inače bila ozbiljna i smirena, sada sam bila žena koja otkriva nove granice užitka.
Njegovi poljupci na mom vratu, njegovi prsti koji su istraživali moju kožu, svaki tren bio je ispunjen napetom, gotovo opojnom erotičnošću.
Kad je došao trenutak, činilo se kao da se sve pretvara u eksploziju osjećaja. Nisam se obazirala na ništa drugo – uzdisaji su ispunili prostor, moje ruke stisnule su ga jače, a tijelo mi je zatreperilo u potpunom prepuštanju.
Bio je to trenutak kada se profesionalka pretvorila u ženu koja se bez zadrške predaje strasti.
Ležali smo neko vrijeme u tišini, oboje nasmiješeni, oboje svjesni da se upravo dogodilo nešto što neće biti lako zaboraviti. On se polako obukao, a ja sam navukla kutu preko ramena.
Napisala sam mu recept, nasmijala se i rekla: "Vaše grlo će biti dobro, ali morat ćete se još koji put vratiti na kontrolu."
Njegov pogled bio je pun obećanja. A ja sam ostala u tišini ordinacije, još uvijek osjećajući toplinu na koži i laganu ugodu u tijelu.
Možda će i sljedeći pacijent trebati malo posebne njege od svoje doktorice.
